| < | studeni, 2004 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Svijet oko nas
Raj. Zašto to ne vidite, Adami i Eve?
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Brojač
Dell
Posebno važno
Smijati se
Voljeti ljude oko sebe
Znati tko si
U okviru
Napredovanje u prošlost
- 22:54 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
Ponekad se poželim vratiti u prošlost. Prvi puta mi se to dogodilo kada sam dobila jedinicu iz matematike u trećem srednje. Drugi puta mi se dogodilo kad sam izgubila sreću. Ne želim tugovati i ne tugujem. Lažem. Ne želim tugovati, ali tuga je neprekidno u mom srcu. Ne želim tugovati, pa se pravim vesela. Jedina osoba koja zna što se stvarno događa u mom srcu sam samo i jedino ja. Tako da je sve dozvoljeno. Žao mi je što ne mogu žalovati. Žao mi je što ga više nema, a postoji. Žao mi je one aureole sreće koju mislim da više nikada neću imati. Žao mi je što postojim, a nemam poante. I sve se čini dovršeno. I život se čini bez poante. A nije kontradikcija. Danas je bio drugi dan čistih misli. Zato jer sam našla dvije kopije. I to je opet nešto što zna i osjeća samo jedna jedina osoba na čitavom svijetu i svemiru. Samo ona osoba koja je u meni katkad čujna. i koga to briga ..... |
Ljudi
- 22:40 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
Nakon dana kao danas, vjerujem da su svi ljudi dobri u duši. Ne pokušavam objasniti kako i zašto se događa onda sve to zlo. Jer danas zlo ne vidjeh i ne osjetih.Ljepota malog ljudskog bića u vlastitim rukama. Osmjeh na licima ljudi oko tog malog krasnog, živahnog čovjeka. Ta spontana ljudskost i razumjevanje. Oduševila me. Utopila sam se u njoj i bila sam stvarno sretna. Kroz te ljude oko mene. A onda sam potrčala kroz vinograde i kukuruzišta, tako puna mirisa da ponekada osjećaš kao da se gušiš, kao da možeš zagristi zrak. To je moja zemlja, to je dio mene koji sam donjela natrag. Ali nije to ono što sad želim reći. Već nešto još jednostavnije. Trčim, srećem čovjeka, pita me "kaj beežiiš?" .. ja siknem, bez zraka... da, spremam se .... "aha" veli on, bez čuđenja, bez komentara ... aha, da, prihvaćena si, dio si ovih mirisnih brda, ovdje si doma. Kako je to jednostavno. Biti dio. Zar ne? |
A neki ljudi
- 21:25 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
...su uvijek i bez da su prisutni, i bez da ih ima, uvijek tu.link |
Ljudi
- 22:32 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Svi ljudi su divni, osim onih kraj nas. Da li samo zato što dobro poznajemo ove blizu, ili stoga što nas ti blizu mogu povrijediti? Pisci opisuju ljude s toliko karakteristika da se ponekada zateknem kako sam razočarana što sve to i ja ne mogu doživjeti. Miris, osjećaj, pokret lica, misao, pokret tijela. No, pisac stvara likove, oni reagiraju na svaki njegov poticaj. Dok stvarni ljudi, ako i osjete miris svježe čokolade, nećeš im vidjeti u duši da su sretniji. A niti ćeš imati vremena vidjeti da radi toga što su sretniji uspravnije stoje ili žustrije hodaju. Mi smo si, ljudi, postali jako otuđeni. Ili smo takvi i uvijek bili. Ili smo samo drugačiji od tog, otuđenog, u djetinjstvu i mladenaštvu. Ja ću vam reći nešto o ljudima. Volim ljude. I kradem im nešto. Sekunde. Kada hodam, trčim, u svakom trenu promatram osobe koje su oko mene ... i živim u njihovim životima taj jedan trenutak. Ponekad ih i udahnem ... iako baš taj dio često izbjegavam.... a najčešće ih samo čujem ... ili vidim. I oni postaju dio mog života. Baš volim ljude. |
Zrak
- 20:52 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
Zamisli me sa u Washingtonu sa širom ispruženim, raširenim rukama. Mašem njima kao krilima. I činim se sretnom. Zamisli me kraj krasnog Napoleonovog dvorca u središtu Francuske kako pjevam pjesmu, skačem, mašem rukama i smijem se. Stvarno sretna. Zamisli me kako svako jutro ustajem u 6 i idem trčati. U hladan zrak i po snijegu i ledu. Taško je prisiliti tijelo na tako nešto. Teško se toliko mrziti. Ili, samo željeti ostati normalan. Znati čekati. A sve je počelo banalano, znaš? Bio si samo jedno od niza muških lica koja su me opsjedala. Još jedan od gnjavatora. Sve dok ti nisam čula ime. Ime neke druge osobe. Ime za koje sam se vezala. Tako da sam tu vezu poklonila tebi. A mogla sam je pokloniti bilo kome. I slomio si me. No, ne želim sada pričati o tome, kada sam propala u svako dno koje je bilo moguće, pokopala svaku trunčicu ponosa. Eto me sada da pričam. O onome tko sam ja. O onome kako doživljavam svijet oko sebe, o ljubavi prema ljudima, o ljubavi prema svijetu. |
Pričati sam sa sobom
- 22:08 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
U velikim gradovima teška je situacija ako ste osoba koja voli pričati sama sa sobom. Jer uvijek se negdje motaju neki likovi kojima je čudno vidjeti da pričate, a nemate sugovornika. Znači li to da je osoba koja priča sama sa sobom luda? Pa klinci stalno pričaju sami sa sobom, i to nam je simpatično, oni si lijepo objašnjavaju što žele reći, ili jednostavno pripremaju ulogu koju trebaju odglumiti pred roditeljima. Eto, i ja radim isto. Srećom, pa sam djetinjstvo provela u malom mjestu, tako da sam mogla sve do kasnih teen dana pričati sama sa sobom u miru. Sada to rijetko činim jer se sramim. Pa kada i dođem u situaciju da sam sama i da nema nikoga ko bi me mogao čuti, treba mi neko vrijeme da se prilagodim sama sebi. Prvo mi vlastiti glas čudno zvuči, onda dok se naviknem da aktikuliram samo malo djelić misli - jer misli uvijek lete znatno brže no što ih možeš izgovoriti. Zašto to ne rade i drugi ljudi? Ili rade? Ili smo mi svi previše postali površni i sami sebe više ne doživljavamo kao mogućeg sugovornika. Uvijek i sve stvari mogu se promatrati iz najmanje dva ugla. Danas tijekom trčanja razmišljala sam da je to kao yin i yang - zapravo samo pitanje gledišta - uvijek je na kraju bijelo. A uvijek se moraš za to bijelo potruditi na najrazličitije načine. Je se sada ovime trudim pismeno izraziti samu sebe. Time ono što jesam postaje jednostavno, gotovo banalno - i uz pretpostavku da sam poštena - jasno i razumljivo. Nadam se postići .... da sama sebi budem jasnija, ali i da počnem cijeniti samu sebe kakva stvarno i zaista jesam. Bez glumatanja i dramatiziranja. Bez dijaloga. |